logo
BHS English

Partneri Aarhus centra

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

  

Prijatelji Aarhus centra

 

 

Webmail

 

 

BOSNA I HERCEGOVINA, ZEMLJA KOJA TRUJE SVOJE GRAĐANE

Od zemlje koja se može ponositi svojim prirodnim bogatstvima i resursima do zemlje koja se sistematski uništava, Bosni i Hercegovini nije trebalo puno vremena. Danas se sa sigurnošću može reći da se u ovoj zemlji zbog bezakonja, korupcije i nemara ide ka putu uništenja onoga svega vrijednog što je ostalo. Država dozvoljava uništavanje okoliša, zagađen okoliš doslovno ubija njene stanovnike. Primjer su šume

čija je količina u zadnjih 20 godina smanjena za 20%, dok teška industrija bez kontrole truje sve oko sebe.  

Piše: Asim Bešlija

Brojke su neumoljive, a ako ne vjerujete brojkama, možete se uvjeriti sami. Jedna prelijepa zemlja poput Bosne i Hercegovine, doslovno biva uništena. Ponajprije njena priroda na svim mjestima u kojima dolazi u dodir sa ljudima. Kako je ovo zelena oaza sa velikim prirodnim bogatstvima, prva na udaru je šuma.

‘Mi smo u posljednjih 20 godina smanjili pokrivenost šumama za 20%. Uništava se neplanskim krčenjem, kratkoročnim interesima, mandatima političara. Sve možete provjeriti i putem satelitskih snimaka’, kaže Rijad Tikveša koji predvodi ekološku organizaciju Ekotim u Sarajevu.

On navodi kako se u BiH sve uništava kao da sutra ne postoji, a umjesto da se prirodni resursi čuvaju i turistički koriste, mi smo danas u situaciji da su nam rijeke zagađene na svakom mjestu gdje su u dodiru sa ljudima i naseljenim mjestima. I nije samo voda u pitanju. Zagađuje se iz velikih industrijskih kompleksa koji su preživjeli do danas, a koji još uvijek koriste tehnologije stare po 50 godina i to na isti način.

‘Prvi izvor zagađenja zraka i zemljišta su ti stari industrijski kompleksi poput Termoelektrane Tuzla, Termoelektrane Ugljevik i Arcelor Mittala. Zatim tu su deponije koji one prave svojim otpadom koji je izuzetno otrovan i ostavljaju ga nesaniranog. Primjer su lokacije Bijelo more u Lukavcu ili deponija šljake u Tuzli. Treći izvor zagađenja okoliša kod nas su ostaci uništene industrije o kojima niko ne brine, nezaštićeni su, dostupni svima i raznose se svuda okolo’, pojašnjava Rijad Tikveša.

Nakon toga slijede automobili čija se ispravnost ne kontroliše jer bi na tehničkom pregledu trebali biti eliminirani oni koji ne ispunjavaju standarde, dok kod nas danas na cestama i dalje možete vidjeti primjerke onih koji ispuštaju takve gasove i koji su u takvom stanju, da je pravo čudo kako su dobili dozvolu. Dakle, zakoni koji postoje se ne primjenjuju. Samo radi profita. Primjer je veliki zagađivač, GIKIL iz Lukavca, koji stalno izaziva nove ekološke incidente, a izdavanje nove okolinske dozvole ovoj kompaniji je odbijeno tek nakon što je više puta nanijela štetu po okoliš i javno zdravlje. Sistem je takav da se ovakvim kompanijama više isplati platiti kazne, kakve god da su, nego uložiti 4-5 miliona KM kako bi riješile problem zagađenja koje nanosi dugoročne štete, kako njihovim radnicima, tako i svim ostalim građanima.

U Tuzli se masovno umire

Scene kao u zemljama trećeg svijeta možete vidjeti svega par kilometara od centra Tuzle. Tamo je odlagalište šljake Termoelektrane Tuzla koje izgleda poput jezera. U njega se cijevima iz postrojenja dovodi voda pomiješana sa različitim otpadom i izbacuje na otvoreno na lokalitetu Mjesne zajednice Bukinje. Nikakva zaštita po okoliš ne postoji. Tako da se ova otrovna smjesa slobodno isparava u atmosferu, ulazi u vodotoke i zemlju, prži okolnu prirodu. Ovdje nema nikakve kontrole, inspekcije, dozvola. Okoliš i ljudi se slobodno uništavaju.

Goran Stojak iz sela Divkovići već osam godina bori se za svoje sugrađane koji masovno umiru od karcinoma zbog ove kontinuirane ekološke katastrofe. U tome nema uspjeha jer Termolektrana Tuzla, gradske i kantonalne vlasti jednostavno nije briga. Ljude su prepustili same sebi odnosno doslovno ih svojim nedjelovanjem ubijaju.

‘Karcinom je u ovim naseljima okolo kao virus gripe. Ja ne poznajem osobu da je umrla prirodnom smrću u mom dijelu naselja’, kaže Goran Stojak dok obilazi akumulaciju koja svaki dan truje ljude.

On navodi da vlasti i zdravstvene institucije kriju obim problema odnosno porast broja oboljelih od karcinoma, iako je to lako provjeriti odlaskom u lokalnu ambulantu i provjerom zdravstvenih kartona. Ili odlaskom u njegove Divkoviće u kojima je 40% njegovih preostalih stanovnika već oboljelo.

‘Ja često odem u obitelji, obilazim osobe i vidim djeca im već oboljela od astme. To je žalosno. Svi prikrivaju jer teško je nekome da kaže – e, u mene je dijete oboljelo. Svi prikrivaju, svi šute, svi se liječe. Svako se uvuče u svoju kuću i na kraju umre u bolovima’, opisuje nam Goran situaciju u selu.

Divkovići su smješteni par stotina metara od termoelektrane i zimi uopšte nije preporučljivo da se boravi na otvorenom. Djece gotovo da i nema i ulice su uglavnom puste. Goranova majka vrijeme provodi unutar kuće, dok su kuće u komšiluku mahom prazne. Većinom su tu živjeli ljudi koji su umrli od karcinoma.

Goranova komšinica Mara Iveljić ima skoro 80 godina i osjeća posljedice zagađenja, dobija napade i gubi svijest. Zajedno sa ostalim mještanima išla je na proteste ispred termoelektrane, ali nikad se ništa nije promijenilo. Njen muž je preminuo od karcinoma pluća, a nedavno joj se razboljela i mlađa komšinica. Ljudi u selu brzo umiru.

‘ Ko je ostao u ovom selu, taj je i otišao. Pola njih. Samo da ste došli prije. Pola je naroda otišlo. Pod zemlju’, kaže Mara, odmahujući rukama.

Drugi komšija, Mijo Jagić, radni vijek je proveo u termoelektrani gdje je postao invalid rada zbog prašine, buke i povreda. Danas mu ta termoelektrana polako uništava život jer se od otrovne prašine ne može živjeti. Uvlači su i u kuću, namještaj, organizam.

‘Dok nije bilo ove stolarije što je dihtovala, ona malo sprečava, a prijašnja drvena krila dok su bila, to je bila prašina u ormarima i ležajevima’, kaže Mijo.

Mijo je zbog karcinoma izgubio nekoliko članova porodice, a i imanje mu je uništeno. Prije šest godina proglašeno je potpuno zagađenim zemljištem, ali on uprkos tome na njemu uzgaja povrće jer od same penzije ne može živjeti. Njegovu zemlju i dalje zagađuje sada već zatvorena deponija Divkovići 1 i 2 koja je korištena decenijama za odlaganje šljake, ali nikada nije sanirana. Radi se o gomili otpada koji je jednostavno ostavljen na otvorenom. Vjetar otrovnu prašinu sa te gomile nosi u obližnja sela i direktno u ljudski organizam.

Konkretne dokaze za to ima Senad Isaković koji stanuje nešto dalje u Šićkom Brodu. I sam se bavi ekologijom i veliki je ljubitelj životinja. Prije par godina pristao je da učestvuje o velikom istraživanju o tome kako termoelektrana utječe na život ljudi, pa je dao pramen svoje kose na analizu. S obzirom da stanuje blizu termoelektrane, u kosi su mu nađeni teški metali.

‘Kod mene su našli živu, olovo, šest sedam elemenata je bilo testirano i uglavnom, svi su ti ili u gornjim granicama ili preko. Znači, parametri koji su bili testirani’, navodi Senad.

On je izgubio dva brata, u 58 i 61 godini. Kaže da ljudi u Tuzli umiru relativno mladi, ali da su i oni najmlađi već žrtve sistema u kojem se zbog profita doslovno uništavaju životi ljudi.

‘Tako vi imate strašnu situaciju da imate osnovnu školu koja je nasuprot termoelektrane, čak u nivou dimnjaka, kojoj 50 godina prozori nisu promijenjeni’, dodaje on kao ilustraciju problema koji se nikako ne rješava.

Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle već 18 godina pokušava da promijeni situaciju u izuzetno zagađenoj Tuzli koja spada među najzagađenije evropske gradove i često je porede sa Pekingom. Ni ta činjenica ne predstavlja alarm za lokalne vlasti. Iako mjerenja koja se rade na dnevnoj osnovi potvrđuju enormna prekoračenja u emisiji štetnih stvari u atmosferu, ništa se ne mijenja. Rezultati rada blizu su pozitivne nule.

‘Mi u ovoj dolini se možemo samo nadati boljim klimatskim uslovima ili božijem daru da nam bude zima takva da nemamo smoga, pa jedino tako možemo očekivati da ćemo preživjeti. Više se možemo uzdati u neke druge sile, nego u ljude koji primaju platu i trebaju da djeluju u cilju obezbjeđivanja boljih uslova života za građane’, konstatuje Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju.

Čak ni brojke i precizna statistika više nisu važni jer očito nikoga ne dotiče što se stanovništvo na području Tuzlanskog kantona doslovno uništava. Gđa Agić kaže da je već umorna od pričanja istih priča i da svake godine imaju isti scenarij, a da dopise institucijama može prepisivati iz godine u godinu jer su istog sadržaja. Dotle zrak koji udišu Tuzlaci, na primjer, nije podnošljiv za život ljudi prema svim svjetskim standardima, jer prekoračenja nedozvoljenih emisija u kontinuitetu znaju iznositi i po 600-700 sati. Ljudi zbog ovoga masovno umiru.

‘Kada je 2017-te za jedan dan u Tuzli umrlo 50 ljudi, a umire ih troje prosječno, onda bi to trebalo da bude alarmantno. Kada mi čujemo male izvještaje od strane Klinike za plućne bolesti vidimo koliko je alarmantna situacija, ali na osnovu nekoliko činjenica koje procure u medije, mi ne možemo napraviti neki veliki pomak’, navodi gđa Agić

Lukavac, tvornica za uništavanje okoliša

Svega 20 minuta vožnje od Tuzle je Lukavac, još jedan industrijski grad koji čini tzv. Tuzlanski bazen i u kojem se zagađenje samo nastavlja. Ovdje se na potezu od 6 kilometara nalaze tri velika hemijska postrojenja sa nizom dimnjaka koji u kontinuitetu emituju otrovne tvari u atmosferu. Zagađuju doslovno sve oko sebe. To najbolje zna Tahir Hrnjić, koji se trenutno bavi ekološkim pitanjima prvi Forumu za zaštitu okoliša. On se nakon 10 godina vratio iz Afganistana i u izgradnju kuće uložio više od 250.000 KM sa namjerom da u ovom gradu sa porodicom gradi život. Sada želi prodati kuću i otići jer su politika, ekonomske prilike i zagađenje nepodnošljivi.

‘Kad bi sad uzeli u obzir i ovo zagađenje, onda stvarno, Lukavac se pretvara u jedan mrtvi grad. Zagađanje je katastrofalno, emisije štetnih gasova su kontinuirane’, kaže Tahir.

Njegova kuća je svega 300 metara od velikih lukavačkih postrojenja. Za 24 sata veš koji ostane napolju ponovo je prljav i to od prašine pune teških otrova. Prašina je po cijeloj kući i to ne ona obična, a ljudi je udišu svaki dan.

‘Možete pogledati moj sto koji se čisti svaki dan. To nije obična prašina, to sadrži sve najteže metale koji postoje’, pojašnjava Tahir.

Osim Foruma za zaštitu okoliša i male grupe građana, malo ko se u Lukavcu buni protiv ovakvog zagađenja. Razlog je što dosta ljudi radi u industrijskim postrojenjima, iako im ona s druge strane doslovno uništavaju život. Kako navodi Bejzet Okić, koji predvodi ovu nevladinu organizaciju, većina postrojenja radi bez okolinske dozvole već par godina, a posebno GIKIL koji posljednjih mjeseci reda incident za incidentom. Ovo samo iz razloga jer ne postoji stalna inspekcijska kontrola. Tako je moguće da ova kompanija u zrak ispušta prekomjerne količine prvoklasnog otrova benzol apirena.

‘Njega je po okolinskoj dozvoli dozvoljeno pet miligrama po metru kubnom, a oni su išli i do 150, 170 i 200 miligrama. A, u podacima za izdavanje okolinske dozvole smo našli i 277 miligrama’, kaže gdin Okić.

Problem nije samo GIKIL već i druga postrojenja poput poznate lukavačke koksare koja u zrak ispušta koksni gas u vidu velikih oblaka dima. Scena koja u isto vrijeme izgleda fascinantno i zastrašujuće. Razlog je što samo ovaj gas sadrži 50 polutanata koji padaju svuda po okolišu i talože se i u ljudskom organizmu. Nakon godina taloženja, razvija se bolest, a u Lukavcu je većina stanovnika bolovala ili boluje od nečega.

‘ U 2014-oj godini imali smo 245 oboljelih od karcinoma, imali smo 42.000 drugih bolesti na godinu dana. Znači, gotovo svaki stanovnik općine od 46.000 ljudi je bio bolestan od neke bolesti’, kaže Bejazet Okić, pozivajući se na lokalne bolničke izvore.

S ekonomske strane gledano, od postojeće zastarjele industrije koja ne uvodi nikakve standarde za zaštitu okoliša i ljudi, više je štete nego koristi. Na primjer, GIKIL već sada ima akumulirani gubitak od 240 miliona KM, podsjeća gdin Okić, a iza sebe ostavlja pustoš jer uništava najvrijednije što zemlja ima – ljude. I to ima svoju cijenu.

‘245 oboljelih po 100.000 maraka, što je najniža cijena košta liječenja na godišnjem nivou jednog pacijenta oboljelog od karcinoma. To je 24, 5 miliona maraka za liječenje’, navodi on.

Sa divljim deponijama u Evropsku uniju

Prema podacima Ekotima iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini trenutno postoji 1.100 divljih deponija otpada, dok se slične deponije nalaze i na području 95 opština, ali zvanično ih kontrolišu vlasti. To znači da se otpad istresa na isti način, bez ikakvog tretmana i zaštite okoliša, ali samo na jednoj lokaciji. Samo ova činjenica u startu diskvalifikuje BiH da u ovom momentu uopšte razmišlja o članstvu u EU. Jer poglavlje koje se odnosi na okoliš u procesu pregovora, jedno je od najvažniji i sadrži 800 oblasti koje se trebaju urediti i koje zadiru u sve ostale. Odnosno, standardi zaštite okoliša odnose se na sva ostala poglavlja. Uprkos obimnom poslu, mogli bi ga završiti za 4-5 godina kad bi postojala politička volja, kaže Rijad Tikveša iz Ekotima.

‘2002-2003 usvojen je set zakon u oba entiteta, po šest eko zakona i trebalo je još napraviti podzakonske akte, koji nisu napravljeni. Da je to urađeno, mi bi bili u rangu 60-70 posto švicarskih zakona. Zakoni tako ostaju neprovodivi. Za 15 godina nisu donijeti zakoni o postupanju sa otpadom. Ne postoji pravilnik koji tretira opasni otpad, automobile, otpadna motorna ulja, iako imamo tehničke kapacitet za obradu svih vrsta otpada osim stakla’, navodi Tikveša.

A, sve se ovo moglo završiti vrlo brzo s obzirom da pravilnici ne idu na javne rasprave već ih donose ministri, što samo govori da se radi o neodgovornosti u nadležnim entitetskim ministarstvima. Ovo govori i da nema vizije i plana razvoja te da su političari fokusirani na svoj mandat koji uglavnom protiče bez konkretnih rezultata kada je okoliš u pitanju. Primjer za to su i planirani novi energetski kapaciteti što znači nove emisije štetnih gasova, koje Bosna i Hercegovina svakako mora smanjiti želi li postati članicom EU. To se ne dešava, a samo prošle godine jedino su BiH i Saudijska Arabija bile jedine dvije zemlje, potpisnice Pariškog sporazuma, koje su povećale štetne emisije. Dok je u nekim scenarijima državne energetske strategije planirana izgradnja čak 11 novih termoelektrana koje će se graditi novim zaduživanjem, što u kontekstu EU integracija nema puno smisla. Korištenje visoko-sumpornog uglja i njegovo spaljivanje jednostavno treba biti zaustavljeno jer uništava okoliš i ljude.

‘Ne može se izračunati kolika je šteta ovog uništavalačkog pohoda u BiH, jer je teško reći kako procijeniti uništavanje staništa mekouste pastrmke u gornjem dijelu rijeke Neretve nakon izgradnje hidrocentrale, a radi se o endemskoj vrsti. I ko to može procijeniti. Ali postoje procjene za Tuzlanski kanton. Do 2030-te gubici u životima i troškovima liječenja, bit će 810 miliona eura, sa postojećim i novim postrojenjima, što je pokazala studija o uticaju na okoliš koju je radio svjetski priznati stručnjak Mike Holland’, dodaje Rijad Tikveša.

I, ko onda može zaustaviti ovo uništavanje Bosne i Hercegovine i njenih ljudi? Sami ljudi, koji su također jedni od krivaca. Jedan od primjera je Kruščica kod Viteza gdje građani nisu dozvolili uništavanje rijeke radi izgradnje hidro-energetskog objekta. Samo radi privatnog interesa.

OVAJ IZVJEŠTAJ NAPRAVLJEN JE U OKVIRU PROJEKTA IMEP ZA PODRŠKU NEZAVISNIM MEDIJIMA U BIH. 

 

 

SWF file not found. Please check the path.

Pratite nas na

       

Postani član

             

   Fizička lica       

Info paket

 

 

Škola planinarstva

Biblioteka

Arhiva

Podržavnje kampanje

 

Newsletter




Donatori


 

 

 

  


Aarhus © 2012 - Sva prava pridržana | Dizajn i programiranje Idesign