Pravo na informaciju

Informacija o okolišu, u smislu Zakona, znači bilo koju informaciju u pisanoj, vizuelnoj, audio, elektronskoj ili bilo kojoj drugoj materijalnoj formi o:

1. stanju elemenata okoliša, kao što su zrak i atmosfera, voda, tlo, pejzaže, prostor i prirodna područja, biološki diverzitet i njegove komponente, uključujući genetski modificirane organizme i međudjelovanje ovih elemenata;
2. faktorima, kao što su supstance, energija, buka i radijacija, i djelatnosti i mjere, uključujući administrativne mjere, sporazume o zaštiti okoliša, politike, zakonodavstvo, planove i programe, koji utiču ili postoji vjerovatnoća da će uticati na elemente okoliša, analiza troškova i dobiti i druge ekonomske analize i pretpostavke koje se koriste u odlučivanju u okolišu;
3. stanju ljudskog zdravlja i sigurnosti, životnim uslovima, kulturnim dobrima i građevinama, u mjeri u kojoj su ili bi mogli biti pod uticajem stanja elemenata okoliša ili preko ovih elemenata pod uticajem faktora, djelatnosti ili mjera  navedenih u zakonu;
4. organima i institucijama nadležnim za okoliš.

Aktivni protok informacija je pružanje pravovremene informacije o stanju okoliša od strane javnih organa koji raspolažu takvim informacijama i koji imaju obavezu da obezbjede ove informacije. Ministarstvo nadležno za pitanja okoliša će pružati informacije o okolišu na transparentan i djelotvoran način i u tu svrhu će koristiti publikacije u štampanoj i elektronskoj formi koje su dostupne javnosti kao i instrumente javnog obavještavanja.

Pasivni protok informacija je pristup informacijama, gdje javni organi imaju obavezu da odgovore na zahtjeve ukoliko ih prime. Ministarstvo će, na zahtjev zainteresiranog lica, osigurati da informacije iz oblasti zaštite okoliša budu dostupne javnosti i to što je prije moguće, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva osim u slučajevima kada sadržaj i složenost datih informacija opravdava produženje ovog roka do jednog mjeseca. Podnosilac zahtjeva će biti obaviješten o svakom produženju datog roka i razlozima tog produženja.

Pravo na pristup informacijama može se ograničiti samo izuzetno, u slučajevima koji su propisani zakonom i to kad:

1. nijedan organ uprave ne poseduje tražene informacije o okolišu;
2. je zahtjev očigledno neosnovan ili formuliran suviše uopćeno;
3. se zahtjev tiče materijala koji je u fazi pripreme ili se tiče unutrašnje komunikacije organa uprave gdje je takvo izuzimanje od davanja informacije predviđeno nekim drugim zakonom, uzimajući u obzir narušavanje općeg interesa davanjem informacije, ili
4. u slučaju da je informacija već dostavljena predstavnicima nevladinih organizacija, lokalnim zajednicama i štampi zbog kolektivnog javnog interesa. U tom slučaju nadležni organ uprave će uputiti podnosioca zahtjeva gdje može dobiti potrebne informacije.

Zahtjev za pristup informacijama u pismenoj formi , bi trebao biti na jednom od zvaničnih jezika u BiH, te sadržavati dovoljno podataka o prirodi informacije, i na kraju ime i adresu podnosioca zahtjeva.