Pravo na učešće
Prema Aarhuskoj konvenciji “javnost” označava jedno ili više fizičkih i pravnih lica, te u skladu s nacionalnom legislativom ili praksom, njihovih udruženja, organizacija ili grupa (član 2. tačka 4.). Konvencija takođe definiše pojam “zainteresovane javnosti” kao dijela javnosti koji je pod uticajem ili postoji vjerovatnoća da će biti pod uticajem ili ima interes u proceduri odlučivanja po pitanju okoliša. U smislu ove definicije, nevladine organizacije koje promovišu zaštitu okoliša, a koje ispunjavaju zahtjeve po nacionalnom zakonodavstvu, smatra se da imaju interes (član 2. tačka 5).
Učešće javnosti je kompleksan proces koji se može organizovati na različite načine, dogoditi se u različitim situacijama i uključiti brojne učesnike. Stoga i postoje različite interpretacije tehnika i efektivnosti učešća javnosti. U pravnom smislu, poimanje učešća javnosti je dvostruko:
1. U užem smislu, pravo na učešće podrazumijeva skup prava koja omogućavaju da se na osnovu raspoloživih informacija zainteresovana javnost aktivno uključi u proces odlučivanja u najranijim fazama procesa.
2. U širem smislu, ono podrazumijeva ukupnost odnosa koji obilježavaju demokratski tok donošenja odluke što podrazumijeva sva tri prava iz Aarhuske konvencije – pravo na pristup informacijama, pravo na učešće u odlučivanju i pravo na pristup pravdi.
Odredbe zakona o zaštiti okoliša/životne sredine u oba entiteta sadrže odredbe o pravu na učešće javnosti kada je u pitanju donošenje pravnih propisa u oblasti okoline.
Tokom pripreme tekstova zakona organiziraju se radionice o pojedinim zakonima što je mogućnost da se javnost upozna sa tekstovima zakona i aktivno učestvuje u komentarima te na taj način doprinese unapređenju propisa.
Zakoni o zaštiti okoliša/životne sredine određuju obavezu javnih organa da pripremaju i usvajaju planove i programe u oblasti zaštite okoline na svim nivoima. Predviđena je obaveza organa izvršne vlasti da pripremaju nacrte planova koje skupštine na svim nivoima trebaju usvojiti kao dokumente na osnovu kojih će se provoditi politika zaštite okoline na svim nivoima. Također, zakoni eksplicitno navode pravo na učešće javnosti u svim postupcima usvajanja ovakvih planova i to od ranih faza procedura.
Zakoni o zaštiti okoliša/životne sredine propisuju slučajeve kada je neophodno provesti postupke procjene uticaja na pojedine projekte koji mogu biti od uticaja na okolinu, te kada je obavezno da prije puštanja u rad određenog pogona ili postrojenja treba pribaviti okolinsku dozvolu. Odredba zahtjeva od organa da obavijesti javnost o prijemu zahtjeva za provođenje postupka procjene uticaja i to na primjeren način (oglas u dnevnim novinama), te u tekstu navede najvažnije podatke o samom projektu i nosiocu projekta kao i način na koji javnost može pribaviti više podataka.
Građani, odnosno, organizacije civilnog društva se moraju truditi da koriste prava i mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. Doprinos NVO-a se ne završava njihovim učešćem u fazama kreiranja i usvajanja odluke, nego traje i u fazama izvršenja i kontrole. Brojno članstvo i volonteri nevladinih organizacija mogu odigrati ključnu ulogu na planu neposredne primjene odluka, njihove promocije i isticanja pozitivnih efekata koje dosljedna primjena odluka može imati na širem društvenom planu.
3. Aktivno učešće – podrazumijeva naprednu dvosmjernu komunikaciju između vlasti i građana, koja počiva na principima partnerstva. Građani su aktivno angažovani u toku čitavog procesa odlučivanja i mogu predložiti opcije za javne politike, ali je odgovornost za donošenje javnih politika i konačnih odluka na strani vlasti.
Metode učešća javnosti se dijele na formalne i neformalne. U formalne metode učešća javnosti spadaju pisane i usmene, koje se mogu sprovesti kroz:
- javni uvid – zainteresovana javnost u pisanoj formi podnosi primjedbe, informacije, analize ili mišljenja koja smatra relevantnim;
- javnu raspravu – osigurava odgovarajući forum za sve zainteresovane strane da usmeno izlože svoje primjedbe i prijedloge;
- referendum – neposredno i tajno odlučivanje građana upisanih u birački spisak, uglavnom na lokalnom nivou;
- zbor građana – razmatranje i definisanje primjedbi, prijedloga i inicijativa u okviru mjesnih zajednica koji se upućuju posredstvom organa mjesne zajednice prema nadležnim institucijama;
- građansku incijativu – predlaže se donošenje, izmjena akata ili drugih pitanja koja su u nadležnosti lokalne samouprave, a broj potpisa građana, postupak razmatranja i odlučivanja o građanskoj inicijativi se određuje statutima opština.
Neformalne metode učešća javnosti se najčešće koriste kada javnost nije kvalitetno i na vrijeme uključena u proces donošenja odluka ili kada se formalnim metodama ne mogu izboriti za ostvarenje vlastitih prava. U neformalne metode spadaju:
- zagovaranje – planirane i organizovane akcije koje se koriste različitim instrumentima (javne akcije, peticije, reklamne i informativne kampanje, i dr.);
- lobiranje – utiče se na donosioce odluka s ciljem promjene zakonskih propisa i/ili prakse u primjeni propisa;
- direktni pritisci – prikupljanje potpisa, slanje peticija, pritužbi, organizovanje protesta i javnih okupljanja i dr.).
Javnim istupima, protestima, tribinama, nastupima pred sredstvima informisanja mogu se postići značajni rezultati u ovoj oblasti a nevladine organizacije kroz svoje djelatnosti mogu da vrše i neposredan uticaj na odluku kroz “lobiranje” nosilaca funkcija i donosilaca odluka. Organizovanje ovakvih akcija može pomoći oko ukazivanja na problem. Pravo na reakciju, odnosno na kritiku je zagarantovano pravnim sistemom u BiH. Ustavom BiH je zagarantovano “pravo na iznošenje mišljenja”, čime postoji pravni okvir za isticanje kritike (pozitivne ili negativne) prema određenom događaju, ličnosti ili odluci.
Jedna od najvažnijih aktivnosti koja zahtjeva učešće javnosti u donošenju odluka jeste proces procjene uticaja na životnu sredinu, odnosno izdavanja ekoloških ili okolinskih dozvola.
